12.10.2008., nedjelja
Šuma
Jednom, ne tako davno, šuma se poigrala sa mnom dok sam šetala u potrazi za mirom. Prvo me omamila šumećim koktelom jesenskih boja i mirisa, a zatim je naglo sakrila sunce iza gustih grana i prostrla preda mene labirint puteljaka, a ja sam se osjećala tako samom, uplašenom i malom. Rekla sam šumi plačnim glasom kako i nije baš fer ponašati se tako prema svojoj obožavateljici i da ću ubuduće tražiti mir u civilizaciji, a ona me je, mudra, brzo dovela do svog ruba gdje sam osjetila olakšanje od zvukova automobila i asfalta pod nogama. Nakon nekoliko dana odmaka i desetak sati provedenih u tramvajima i autobusima, sjedeći za kompjuterom dok kroz prozor dopire zvuk motora i pogled pada na oronulu fasadu susjedne zgrade, oprašatam šumi njen mali nestašluk i radujem se našem idućem susretu.
|
- 19:13 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
27.09.2008., subota
Zapela kao potpetica od štikle
Žene znaju kako je to kada im potpetica od štikle zapne negdje, ne daj bože između tramvajskih šina. Hodate prema nekom cilju, samouvjereno grabite nogama, a onda odjednom neka neugodna sila prekine ugodan ritam vaših potpetica i shvatite da ste zatočenica betonskog pločnika. Nadate se kako vas nitko ne primjećuje dok se diskretno pokušavate osloboditi tog, mogla bih reći, betonskog ugriza, tržete nogom lijevo i desno uz smiješak sve dok iznenada oslobođena ne posrnete poput kozlića koji je prvi put stao na svoje nožice i pognute glave ne nastavite šepavi hod.
Uglavnom, to bi trebala biti metafora mog sadašnjeg stanja, uz jednu razliku - ja nikako da se oslobodim tog čvrstog ugriza i šepavo nastavim dalje svoj hod...
|
- 23:49 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
29.08.2008., petak
Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću...da baš...
Ovih dana mi je napokon došlo do glave kako sam svih ovih godina puno učila, a zapravo malo korisnih stvari naučila! Tako je to, neki se opamete prije, neki kasnije, a neki ... Krivila sam kralježnicu (i svijest, neki bi rekli) godinama noseći teške knjige i sjedeći na neudobnim stolicama u ružnim učionicama. Trošila sam vrijeme slušajući o reprodukciji kolutićavaca, o tome što je pjesnik htio reći, o računanju molekularne mase, o korintskim stupovima i miksolidijskim ljestvicama, ukratko rečeno o svemu i svačemu. I ne želim reći kako je sve to bilo nepotrebno, dapače, samo je pitanje vremena kad će mi sva ta znanja poslužiti:)! Samo se ne mogu prestati čuditi kako su iz te ogromne količine podataka, razbacanih po hrpama teških i skupih udžbenika, izostale neke, za život u ovoj državi, korisne i važne informacije. Npr. informacija o tome što je obavezno zdravstveno osiguranje i kako pravo na njega imaju ''učenici srednjih škola i redoviti studenti visokih učilišta koji su državljani Republike Hrvatske i imaju prebivalište, odnosno boravište u Republici Hrvatskoj, te stranci s odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj, a nisu zdravstveno osigurani kao članovi obitelji osiguranika, s time da to pravo mogu koristiti najduže do isteka školske godine u kojoj su završili redovito školovanje''. Ili npr. informacije o tome kako i kad se prijaviti na HZZ, koja su prava majki i trudnica (a toliko priče o majkama tinejđericama)... U školi nas ne uče baš puno o ovakim i sličnim pravima, samo o obavezama: obavezno obrazovanje, obavezno gradivo, obavezno pohađenje nastave, obavezni udžbenici, obavezno polaganje ispita...Za prava se sami moramo raspitivati i boriti, kao što se i Martin Luther King prije točno 45 godina (i jedan dan:) borio za (svoja) građanska prava. Samo treba imati san!
|
- 00:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
23.08.2008., subota
Tako bi trebalo biti u Edenu
Priče o kraju ljetne turističke sezone podsjetile su me na naše ovoljetno uživanje na obali krasnoga otoka Lošinja pa sam odlučila ovdje zabilježiti tu uživanciju.
Sve je počelo s Mljetom...ma zapravo i prije toga mojom tek otkrivenom ljubavlju prema otocima. Kako su se cijene goriva promijenile naviše, a Mljet ostao nisko na jugu, tako je Lošinj izronio na karti Jadrana kao primamljivo pristanište. I baš je dobro što je tako ispalo jer Lošinj je jedan blagoslovljeni otok - ugodnom klimom, ljekovitim zrakom, bujnom vegetacijom, čistim morem kojim su i delfini zadovoljni, beskrajnim pješačkim stazama, i ako sam nešto izostavila, molim Lošinjane nek mi ne zamjere.
Utaborili smo se u kampu u blizini velikog Malog Lošinja koji, čini mi se, nosi naziv tamošnje šume Čikat. Kamp se pokazao kao izvrstan izbor, malo skuplji, ali zato s obiljem tople vode, hladovine i mirisa borova. Jedini problem bili su Slovenci koji su se i na ovoj ''mikrorazini'' pokazali kao loše komšije iako ovaj put problem nisu bili nekakvi natpis ili žardinjere, nego krajnje iritantan glas jednog od njih. Nažalost,samo je taj i pričao i to do dugo u noć...gotovo svaku noć :)) ... Sve ostalo bilo je dovoljno da nas zadrži na tom mjestu 12 dana.
Izležavajući se na plaži imali smo, kroz plavičastu izmaglicu, pogled na otok Susak.
Kako mi to nije bilo dovoljno, jedan dan smo i posjetili taj pješčani fenomen Jadrana. Za 11 kn i sat vremena vožnje katamaranom koji kreće u 6 sati ujutro(!) doplovit ćete do ovog neobičnog mjesta pijeska i trske, plićaka i gušterića. U 7 ujutro, kada još pospani zakoračite po pješćanom putu (asfaltiranog nema, kao ni automobila) u donjem selu možda ćete naići na tragove noćnog života u obliku praznih boca ili ispremještanih klupa, a u gornjem selu na uspavane uličice i časnu sestru koja brižno zalijeva cvijeće.
Možda još uspijete naići i na neobične tvorevine eko-etno radionice, poput jedrenjaka od plastičnih boca, koje su izložene po cijelom otoku Jednom riječju - dražesno!
Žuti Suskov pijesak pod nogama i šum trske u ušima toplo preporučam, jer tako kao tamo ako bi trebalo biti u Edenu!
Dvije su me stvari svakodnevno oduševljavale na Lošinju : bujno raslinje posvuda, drvenasto, grmasto, korijenasto,kvrgavo, miomirisno, bockavo, dlakavo, ljekovito, otrovno, bobičasto, rascvijetalo,crveno, bijelo, ružičasto, ljubičasto, žuto, maslinasto, zimzeleno i aromatični zrak u plućima, slan, opipljiv, vlažan, s mirisom borova. Tako bi trebalo biti u Edenu!
Na putu kući, otok Cres se pokazao velikodušnim pruživši nam i svoj dijelić ljepote dobro skriven na samom kraju uske, vijugave ceste. Ljepoti je ovdje ime Lubenice i živi na rubu ... litice, u društvu oblaka stražari nad tirkiznom plažom u podnožju i prekrasnim pogledom u beskraj... Tako bi trebalo biti u Edenu!
|
- 21:01 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
21.08.2008., četvrtak
Namještaj
Evo, evo dragi, pišemmm. Nisam bezveze otvorila ovaj blog, zar ne vidiš da tipkam ;)?
Mogla bih npr. zabilježiti nešto što me se danas dojmilo. Pa dnevnici (kako zastarjeli izraz) i služe tome, zar ne? A što me se to dojmilo danas baš? Hmmm... Možda to kako smo shvatili, nakon podužeg hodanja, da nam pošta i nije tako blizu stana ili to kako sam skuhala vrlo finu (i zdravu) večeru vrlo brzo. Ali biti će da se radi o nečem drugom. A znaš li što je to? Ne? E pa vidiš, danas smo lunjali po jednom velikom i gužvovitom salonu namještaja tražeći dvije stvari, a zapravo smo našli treću, ali to sada zapravo i nije toliko bitno. Za ovu zabilješku dnevnog dojma bitno je to što smo primijetili kako većinu gužve u to salonu čine parovi i to ne bilo kakvi parovi nego mladi bračni ili predbračni parovi i tu i tamo koji dodatak u kolicima ili na maminim prsima ;). I tako su šetali oni po tom salonu, otvarali ormare, gurali glave među police, isprobavali vodene krevete, razvlačili kauče, mjerili stranice i sl., a ja sam pomalo u strahu tražila pripadnike nekih drugih skupina, npr. samce ili malo starije ljude, ali ništa. Tu i tamo bi naišle po dvije djevojke, valjda prijateljice, od kojih je jedna u blaženom stanju ili neki stariji roditelji koji sa zakašnjenjem svojoj već zreloj djeci kupuju dječju sobu. Što to znači? Da ne duljim i ne dubim, stekla sam dojam kako namještaj kupujemo jednom u životu. Odeš sa svojim parom u salon, izabereš, kupiš i više se ne vraćaš. Vraćaš se zato kući i svaki dan gledaš taj namještaj koji si izabrao davne neke godine i ako si loše izabrao jao si ga tebi! Eto to je ono što me se danas dojmilo. Znam da pretjerujem i znam da generaliziram, ali nekako mi je ipak drago što moramo onaj ormar čekati dva mjeseca. Jer znaš, tko zna kada ćemo opet u takav šoping ;)!
|
- 22:52 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
20.08.2008., srijeda
I što sada?
popustila sam pritiscima pa i ja imam blog. i što sada? trebala bih nešto napisati! evo, već me moj dragi preko stola gleda i čak ga zanima što ću reći tj. napisati (a žene znaju kako je to jako rijetka i dragocjena pojava), a ja u skladu sa svojom osobinom razmaženosti mislim kako je i ovih par rečenica dovoljno za prvi post.
|
- 21:47 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|